Vječiti strah od samog sebe

Prije nešto više od stotinu godina (1906. godine) došlo je u Bosni i Hercegovini do zabrane bošnjačkog nacionalnog imena Bošnjaci, kojim su se naši muslimani nastavili nazivati i nakon što je veliki broj njihovih susjeda pravoslavne i katoličke vjere napustio to tradicionalno ime. Oni su sebi uzeli nacionalno ime porijeklom iz susjednih zemalja u kojima se intenzivno razvijao srpski i hrvatski nacionalni pokret.

Vječiti strah od samog sebe


Podijeli na Facebook-u

Tada je došlo i do zabrane upotrebe imena našeg bosanskog jezika. Bio je to jedan korak austrougarske vlasti u pripremama aneksije Bosne i Hercegovine, koji je imao dvostruko značenje.

Jasno ime i cilj

Prvo, bila je to mjera koja je olakÅ¡avala austrougarsku namjeru da izvrÅ¡i aneksiju Bosne i Hercegovine i tu zemlju, koja joj je bila data na upravu, učini sastavnim dijelom carevine. S druge strane, bio je to odreÄ‘eni ustupak austrougarskih vlasti srpskom i hrvatskom  nacionalnom pokretu, baziran na činjenici da su i Hrvati i Srbi, u Hrvatskoj i Vojvodini, već bili podanici Austrougarske.

Uključenje još jedne zemlje, u kojoj žive Srbi i Hrvati, u to carstvo, stoga ne bi bolo oči i ne bi moglo predstavljati uzurpaciju njihovih nacionalnih prava. Ali, uz bitan uvjet da u Bosni i Hercegovini ne postoji narod koji je njen autohtoni narod i koji nosi njeno ime. Ako takav narod postoji, a to je bio upravo bošnjački narod, koji se nikada nije mirio s okupacijom svoje zemlje, tada je stvar aneksije mnogo teže tumačiti i pravdati. Zato je njegova negacija olakšavala objašnjavanje i legitimiranje namjere za izvršenje aneksije.

Od tada, tj. od 1906., pa do vraćanja našeg nacionalnog i historijskog imena 1993., proteklo je dugih 87 godina teške borbe za naša nacionalna prava, prije svega za priznavanje da naš narod uopće postoji. Afirmacija našeg pravog nacionalnog imena bila je osnova i našeg protivljenja Osmanskom carstvu i ustanka Bošnjaka 1832. godine.
Taj ustanak jasno je pokazao istinu da su Bošnjaci već tada bili samosvjesni kao narod i imali i ime i jasan politički cilj - da izvojevaju autonomiju svoje zemlje i tako započnu izgradnju bosanske države.

Ali, kako historija na našim prostorima voli da se ponavlja, izgleda da nekima, ipak, nije bilo dovoljno ono što se zbivalo, pa žele da stvari u historiji ponovo vraćaju unazad. Tako se događa da se ukupan rezultat teške i desetljećima duge borbe za nacionalna prava nastoji anulirati.

Pritisak iznutra

Probni popis stanovnika Bosne i Hercegovine otkrio je, s tim u vezi, jednu veoma zanimljivu činjenicu. Naime, ako se može vjerovati predviđanjima na osnovu proba koje je popisivač izvršio, može se dogoditi da oko 30 posto onih koji su se tokom posljednje dvije decenije deklarirali kao Bošnjaci, sada promijene svoj identitet i opet se vrate u nepostojeći nacionalni identitet. To je bosanstvo ili neka druga neautentična i nenacionalna definicija identiteta, koja bi stvorila mogućnost opasnog vraćanja unazad.

Ono što je za ovu situaciju karakteristično, to je da više nema otvorenog pritiska na Bošnjake za odustajanje od sopstvenog identiteta iz drugih naroda na tlu Bosne i Hercegovine.
Taj pritisak, ako i postoji, samo je posredan, tj. on se ostvaruje kroz zaustavljanje svakog mogućeg pozitivnog političkog, ekonomskog i kulturnog razvoja.

Težina tog pritiska danas, ustvari, dolazi iz redova nekih predstavnika bošnjačkog naroda ili od ljudi koji nemaju nacionalni identitet i svoju individualnu situaciju žele nametnuti kao opće pravilo za cijeli naš narod. Bježanje od sopstvenog bića, od svog historijskog i nacionalnog imena, a koje se predlaže kao identifikacija kroz bosanstvo, gdje bi dosadašnje ime Bošnjak bilo promijenjeno u Bosanac, izraz je straha da samo ime Bošnjak predstavlja stigmu i nosi sa sobom mogućnost progona, nesreće i stradanja.

Istovremeno je to i veoma perfidna taktika izbjegavanja odgovornosti prema sopstvenom narodu i njegovoj sudbini. Tačno je, naime, da smo mi Bošnjaci pod našim pravim imenom bili proganjani, ubijani i protjerivani iz svoje zemlje. To se događalo od 1878. godine do posljednjeg masovnog egzila koji su organizirali naši navodni spasioci, a koji je raselio po svijetu oko 400.000 Bošnjaka.

Zbog čega bi, međutim, ta stigma bila vezana samo uz naše nacionalno ime? Činjenice pokazuju da smo mi bili proganjani, ubijani i na druge načine terorizirani i pod imenom muslimani i pod nacionalnim imenima naših susjeda, kada nas nije spasavala činjenica da smo sami sebe proglašavali za nacionalne Srbe ili Hrvate. A dobro se znalo ko smo i šta smo!

Smisao ovog novog imena, koje nam se predlaže od strane neukih političara i navodno učenih intelektualaca, jeste u tome što ono nema nikakve veze s bilo kojom nacionalnošću i što ono predstavlja samo teritorijalnu identifikaciju. Ona je lišena nacionalno-kulturne i historijsko-političke sadržine i označava samo nekoga ko živi na teritoriji određenog naziva.

Gorko iskustvo

Nama se pravo na stvarni identitet želi osporiti kako bi nas se vratilo u masu historijski i kulturno neidentificiranih ljudi kakvi smo bili prisiljeni da budemo stotinu i više godina. Biti Bosanac, naime, znači jedino da živiš na teritoriji zemlje koja se naziva Bosna i Hercegovina: i ništa drugo i ništa više.
 
Stvar ima i naličje gorkog iskustva, jer bi odustajanje od svog originalnog i jedino pravog identiteta značilo da mnogi Bošnjaci smatraju da je nacionalna identifikacija za njih bila izvor tragedije, da ih je koštala silnih progona, žrtava i nevolja te da je sada lakše da se bježi od nje.

Iza svega toga stoji interes određenih grupa i veza, ali i faktor straha od ponavljanja historije, s jedne, kao i činjenica da oni koji su, na krilima bošnjaštva i žrtava Bošnjaka, dobili vlast i pravo da ih predstavljaju nisu učinili ništa da ojačaju njihov položaj.

Avet historije istrebljivanja opet se javlja nad nama, a mi nemamo institucija i ljudi koji su dorasli izazovima, nego se svaki dan uporno radi na njihovom eliminiranju. Svi mi koji imamo jednu jedinu zajedničku sudbinu moramo ostati dosljedni sebi i sačuvati svoje pravo, originalno i historijsko nacionalno ime. To je, bez sumnje, ime - Bošnjak!

Afirmacija našeg pravog nacionalnog imena bila je osnova i našeg protivljenja Osmanskom carstvu i ustanka Bošnjaka 1832. godine

Odustajanje od svog originalnog i jedino pravog identiteta značilo bi da mnogi Bošnjaci smatraju da je nacionalna identifikacija za njih bila izvor tragedije.


comments powered by Disqus